OGLAS

Faceboook Tweeter RSS

" Sef "

17.11.2017.

"Prvo sam htio ići trenirati košarku u Cibonu..."

Sa lijevim vanjskim pucačem na trenutnom radu u slovenskom prvoligašu Dobovi razgovarali smo uoči utakmice njegovog sadašnjeg kluba sa prvoligašem iz Škofje Loke. O svojim početcima, potpori svoje obitelji, padovima i usponima u karijeri koja ga je dovela do igranja u slovenskom prvoligašu, govori nam rođeni zagrepčanec, momak sa Trešnjevke, Adam Seferović.

Pozdrav Adame, kako je u Dobovi, ako se ne varam ovo je tvoja treća sezona u istoimenom prvoligašu?

- Pozdrav svima, u pravu ste, upravo teče moja treća sezona u dresu Dobove, gradića uz samu granicu s Hrvatskom. Rukomet  je ovdje sport broj 1 i cijelo mjesto diše zajedno sa klubom. Imamo veliku podršku simpatizera i navijača koji su uz nas i u pobjedi i u porazu te ih ovim putem pozdravljam i pozivam da i dalje budu uz nas.

                               

Malo o trenutnoj situaciji, početkom sezone došao je novi trener, suigrači, ulaz u prvenstvo i nije bio baš nešto?

- Kad sam tek došao u klub trener je bio Aleš Sirk, bivši rukometaš i reprezentativac Slovenije. Ovo ljeto došlo je do promjene, na čelo sturčnog stožera došao je novi trener Aleksandar Markl, mlad, željan dokazivanja i ozbiljnog rada.

- Ulazak u prvenstvo nije bio baš kako treba, očekivali smo koji bod više na kontu no trebalo nam je vremena da se posložimo jer uz novog trenera bilo je promjena i u rosteru momčadi. Zadnjih nekoliko kola to polako sjeda na svoje mjesto te sve bolje i bolje igramo.

- Tu su uz mene i naši momci, Dorian Markušić koji je ovo ljeto došao iz Metalca, Luka Prezelj i Dominik Smojver.

Kakva je slovenska liga općenito, neke usporedbe sa hrvatskom Premijerkom?  

- Što se tiče kvalitete lige, mogu reći da je na jednom visokom nivou i da je trenutno kvalitetom koplje iznad  Premijerke. Igra se brz i jak rukomet, sa 10 momčadi gdje svatko svakog može dobiti. Na svakoj tekmi bude u prosjeku 200-300 navijača i atmosfera u svim dvoranama je odlična, pravi gušt za igrati.

Vratimo se unatrag u djetinjstvo, kako i zašto rukomet?

- Rukomet sam počeo trenirati u 4. razredu osnovne škole i iskreno on je bio moj drugi, pa čak ću reći slučajan izbor. Prvo sam htio ići trenirati košarku u Cibonu međutim tada su u klubu imali pravilo da klince tek primaju od 5. razreda osnovne škole. Odustao sam od toga jer sam trebao čekati godinu dana i tako sam počeo trenirati rukomet u svojoj školi gdje je trener bio moj otac ( Mensur Seferović, bivši premijerligaški sudac, danas nadzornik, op.a.).

                                

- U 5. razredu počeo sam trenirati u RK Zagreb u kojem sam prošao sve mlađe dobne skupine do svoje 17. godine  kada prelazim u HRK Goricu koju je tada vodio legendarno lijevo krilo reprezentacije Hrvatske, Vladimir Mana Jelčić.
 
Put dalje vodi te do Medveščaka i opet natrag u Goricu?
 
- Sezonu i pol provodim u  Medveščaku kod trenera Borisa Dvoršeka Bote. Gorica je tada ispala u 1.b ligu no odmah se htjela vratiti u najviši rang.

- Dobio sam poziv da se vratim i nakon dvije godine igranja 1.b lige ušli smo u Premijer ligu pod vodstvom Tomislava Mesarova. Točno se sjećam tog dana jer smo zadnju tekmu igrali baš u Umagu i pobjeda nam je osigurala prvo mjesto na ljestvici i povratak među najbolje.
 
Ispričaj nam o svojoj epizodi na Islandu, kakva iskustva nosiš sa dalekog otoka?

- Island je bio veliko iskustvo. Potpisao sam za tamošnjeg prvoligaša Valur a trener mi je bio Patrekur Johannesson,  bivši islandski reprezentativac, danas izbornik  reprezentacije  Austrije. Mogu reći da nisam bio baš zadovoljan sezonom tj. polu sezonom.

- Ozljedio sam skočni zglob i dugo mi je trebalo da se vratim. Međutim, iz svega lošega ipak sam naučiš nešto. Vidio sam i osjetio kako je to biti profesionalac i kako je to kad si daleko od doma. Gore sam bio pola sezone i vratio sam se u Goricu.

                                

- Još nisam bio u top stanju i tu je odigrao veliku ulogu Zvonimir Bilić Bilke koji je bio tada trener Gorice. Postepeno me je vraćao u igru i bez presinga tako da sam korak po korak došao k sebi. Na početku nove sezone trener je postao Hrvoje Pekera Pex. Ozljeda je bila iza mene i mogu reći da mi je to bila najbolja sezona u premijer ligi.

- Te godine sam bio prvi strijelac lige i time dobio poziv iz Umaga.

Uspomene iz Umaga?  

- Kad sam dobio poziv, nisam puno razmišljao i odlučio sam preći u Umag jer sam čuo sve najbolje o klubu i treneru Borisu Lisici. Trebalo mi je neko vrijeme da se prilagodim na novi način igranja no ubrzo sam se prilagodio sustavu trenera tako da je kasnije sve bilo ok.

- Negdje u sredini te sezone imao sam tešku ozljedu, puknuće ključne kosti. Pauzirao sam 6 mjeseci i tu moram pohvaliti momke iz momčadi i trenera koji su mi slali poruke podrške, čak su i napravili majice s mojim prezimenom  za zagrijavanje.

- Mogu reći da mi je vrijeme provedeno u Umagu bilo odlično kako igrački tako i ljudski. Dan danas se s pojedincima čujem i uvijek s guštom navratim u Umag.

                                

Kako provodiš svoje vrijeme van dvorane, daleko od rukometnih obaveza?

- U slobodno vrijeme obožavam s frendovima roštiljati, pogotovo u proljeće kada to postaje pravilo (ekipa portala se već pozvala, op.a. ). Guštam otići i sa suprugom Andreom u kino, pogledati dobar film.

- Jarun je nezaobilazan što se tiče slobodnog vremena za prošetati i popiti kavu. Obožavam skijanje no rukometne obaveze i prevencija od ozljeda me u tome sprečavaju no siguran sam da će se i za to jednom naći vremena kad završim sa igračkom karijerom.
 
Poruka za kraj?

- Želio bih reći da je uz mene u svim padovima, ozljedama, uspjesima kao i neuspjesima uvijek bila moja obitelj. Bili su i ostali moja najveća podrška. Supruzi, roditeljima i sestri želim reći jedno veliko hvala.

Adame, hvala tebi na razgovoru i sretno protiv Škofje Loke kao i u daljnoj karijeri.

- Hvala vama i pozdrav svim čitateljima i ljubiteljima rukometa.


Foto: Adam Seferović / privatna zbirka

OGLAS