OGLAS

Faceboook Tweeter RSS

Mago di Umago u gostima kod Lina Červara..

08.11.2016.

Pred nešto više od dva tjedna portal Mago di Umago bio je gost Lina Červara, najtrofejnijeg hrvatskog trenera u njegovom domu u Skopju a pred utakmicu Lige prvaka Metalurg - Naturhouse La Rioja. O radu u Makedoniji, hrvatskom rukometu i problemima u njemu, Ivanu Baliću, krizi struke u rukometu, politici i društvu u kojem živimo pročitajte u nastavku.

Pozdrav Lino, već ste nekoliko godina u Metalurgu a od ove godine ste i izbornik reprezentacije Makedonije, znamo da je bilo  uspona i padova u radu samog kluba, klub je prolazio kroz financijsku krizu, kakva je trenutno situacija u makedonskom rukometu općenito?  

- Pozdrav svim čitateljima portala i rukometnim zaljubljenicima. Pred otprilike dvije godine klub je zapao u financijsku krizu, igrači su odlazili i sam nisam bio na čisto kako će sve to završiti. Predsjednik kluba me zamolio da ostanem, da zajedno prebrodimo tu krizu jer ako i ja odem od kluba neće ostati ništa. Okrenuli smo se radu s mladima i dovođenju mladih igrača tako da trenutno imamo zbilja mladu momčad koja igra na mahove, sa usponima i padovima u igri no optimist sam i mislim da bi kroz nekoliko godina ovi mladići (Filip Taleski, Filip Kuzmanovski, Stefan Drogriški, Marko Neloski i drugi) mogli napredovati i postati igrači koji mogu igrati na najvišoj razini.

- Većina nema dovoljno taktičkog i tehničkog znana i vještine koje današnji moderan rukomet traži jer su prekasno počeli raditi na tome umjesto da su te vještine svladavali u mlađim dobnim skupinama. Po antropometrijskim kriterijima imamo nekolicinu igrača koji zbilja izgledaju impresivno no TE-TA elementi su ti koji su važni i koje još moraju savladati. Moram naglastiti da smo klub koji najviše radi s mladima, gro igrača kadetske, juniorske i seniorske reprezentacije su iz našeg pogona.

- Što se tiče seniorske reprezentacije, dugo vremena je to bila da tako kažem "zatvorena" selekcija sa Kirom Lazarevim na čelu, selekcija koja igra 15-ak godina zajedno i bila je među najstarijim ako ne i najstarija reprezentacija na svijetu. Polako uvodimo mlade snage i vjerujem da bi mogli napraviti dobar posao na predstojećim natjecanjima kao i za budućnost makedonskog rukometa.

Već ste dugo na radu u Makedoniji, kako s odstojanja gledate na hrvatski rukomet, rad saveza?

- Ono što primjećujem i to ne samo u hrvatskom društvu jest da je svuda oko nas tjeskoba, depresija u svim područjima, fali entuzijazma. Rekao sam to na početku govora/predavanja u Umagu na zadnjem seminaru trenera. Vidim da nedostaje trenera svugdje, potrebna je reafirmacija trenerske struke. Nema više entuzijasta. Košarka, rukomet i vaterpolo su sportovi koji su perjanice hrvatskog sporta no njihov tretman nije na toj razini.

- Što se rukometa tiče vidim sljedeće probleme: financijske, uvjete rada, infrastrukturu i siromaštvo u klubovima. Nemamo nikog da promovira naš sport, nekog sa vizijom i tko zna što želi. Zadnji slučaj sa izbornikom Babićem je primjer toga. Pravila se telenovela u svim medijima na temu izbornika a ustvari se skretala pozornost sa važnijih tema i pravih rukometnih problema.

- Stručni stožer hrvatske reprezentavcije je iz Splita, "najsportskijeg" grada na svijetu kako volimo reći a taj Split nema premijeligaša. Osijek ga nema, Pula ga nema, Bjelovar, Metković...Zamet unatoč dobrim rezultatima financijski je na izdisaju.

- Skreće se pažnja na izbornika kao što sam već napomenuo da se dva mjeseca po medijima doslovno "lupeta" o toj temi a ne o važnijim stvarima. Čini se da mi nismo dobili kredibilitet bez obzira što smo jedan od natrofejnijih sportova i trebamo se pitati zašto je tome tako. Više se vučemo po nekakvoj "žutoj" štampi a treba nam pozitivni zaokret.

- Ne davno igrali smo u Podsusedu sa Zagrebom utakmicu SEHA lige gdje sam osjetio poraz hrvatskog rukometa, RK PPD Zagreba, perjanice hrvatskog sporta koja je došla igrati utakmicu SEHA lige, vidi smijeha, neka se nitko ne uvrijedi u Podsused, na kraju grada. Izbacili su nas iz svih dvorana u gradu pa i iz Velesajma.

Već dugo rukometni savez, treneri i ljudi koji su usko vezani uz rukomet kume i mole da se izgradi rukometni dom. Što Vi kažete na to?

- Polaganje kamena temeljca za rukometni dom je bila čista prevara, znao sam to već onda i da bi me utihnuli, počeli su mi davati komplimente za moj rad. Smatram da to je bila naša krivica (HRS) kad nismo dobili svoj rukometni dom 2009. godine kad se održalo svjetsko prvenstvo.

- Na što nam je spala nacionalna liga iz koje su proizlazili svi veliki igrači kojima se ponosimo? Smijurija u kojoj je 5 od 12 klubova iz Zagreba i okolice. Rudar, Metalac, Dubrava, Zagreb, Gorica....to je polovica Premijer lige, činjenica koja bi nas trebala zabrinuti.  

Kad spominjete pozitivni zaokret, iz osobnog iskustva moje mišljenje je da se ipak nešto pokrenulo. Na trenerska mjesta došla su nova, mlada lica na čelu sa Ivanom Balićem kao koordinatorom za muški rukomet? Kako Vi gledate na to?

- Ja sam Ivana još dok sam ga vodio u reprezentaciji vidio u radu sa mlađim kategorijama. On može pokazati puno, u njemu sam vidio marketing čovjeka i smatram da ga treba doškolovati u trenerskom smislu. Ni jedan trener, ni ja ni itko drugi neće položiti sve ispite. Bez edukacije ne možeš pratiti suvremena kretanja i trendove.

- Bio je vrhunski igrač i iznimno je zaslužan za sve naše rezultate poput drugih naravno, nisu oni manje vrijedni, no on je bio prvi među jednakima. Bio je zaista jedan lider, vrlo pozitivan, osebujan, ne baš pričljiv, takav kakav je. Već tada znam da je bilo predviđeno da radi sa mlađim kategorijama, da se oko njega stvori rukometni marketing, posebno kroz kampove koji bi kvalitetom trebali biti na međunarodnoj razini.

- Mislim da bi uz Balića paralelno trebalo uključiti više bivših rukometaša u taj sustav i raduje me da vidim da to polako dolazi. Metličić, Babić, Šola, Losert, Špoljarić koji se već educiraju. Moramo pronaći osobe koje bi znali nešto napisati, reći i imati viziju budućnosti i razvoja hrvatskog rukometa, da predlažu metodike, kao što se to radi u npr. u Francuskoj.

- Nije Onesta prvi čovjek francuskog rukometa već Daniel Constatini. On je taj ideolog koji radi u federaciji, gleda, prati,educira, slaže razvojne programe. Tim putem treba ići, no to je kod nas sve malo neobično.

- Ivano je kordinator svih selekcija, a on odgovara Zoranu Gopcu, a Zoran Gobac odgovara HRS-u. Sistem odgovornosti postoji dok je sistem rada još uvijek nikakav, ne znamo koji je. To nam dokazuje da puno posla predstoji.

- Fali nam sustavan rad.

- Ne mogu prihvatiti da u Rovinju u nekoliko turnusa prođe blizu tisuću djece i da je od toga 90% stranaca a uče ih naši treneri privatnom organiziranošću. Mi smo totalno neorganizirani, praktički privatno učimo tuđu djecu. Puno je otvorenih pitanja i uvjeren sam da bez sustavnog rada, koliko god se pojednici trudili, nema proizvoda, ni igrača ni trenera.

- Možemo biti olimpijski pobjednici u gađanju glinenih golubova, bacanju diska, koplja ali to nije plod rada sustava, to je pojedinačna vrijednost samog sportaša, roditelja i prijatelja koji ulažu u njega. Hvaliti se time, to nije kompliment jednoj sportskoj državi.

Reprezentacija nakon OI i neuspjeha kako se prikazuje u medijima? 

- Mi smo velika rukometna nacija i to opet ne znači da mi moramo ili ne moramo ostvariti rezultat iduće godine u Francuskoj ili 2018. u Hrvatskoj. Mi usporedo moramo raditi na stvaranju rezultata i stvaranju uvjeta rada u budućnosti.

- Primjer je naša juniorska reprezentacija, 4.mjesto na Euru U20 ove godine. Bio sam ovo ljeto u Umagu gdje je makedonska reprezentacija odradila pripreme kao i Hrvatska i nisam vidio igrača za reprezentaciju u budućnosti, možda jedan, najviše dvojica.

- Sve u svemu mislim da i pored svih problema u hrvatskom rukometu ipak neke stvari idu prema naprijed no ponavljam rezutati su ti koji su mjerilo. Mi, Hrvatska, možemo složiti itekakvu momčad, punu iskusnih igrača no vidim da mlađi koji dolaze nisu toliko tehničko taktički educirani, i to je taj deficit rada. Mi moramo razmišljati što nas čeka u budućnosti ali sam uvjeren da na sljedećih nekoliko natjecanja Hrvatska reprezentacija može postići vrhunske rezultate. 

Kako postati vrhunski trener? Što vi predlažete i kako gledate na to? Kakvi su bili Vaši počeci u rukometu?

- Mogu reći da mene nitko nije preporučio, gurao u reprezentaciju. Jednostavno, više nije imao tko. Reprezentacija je redala neuspjeh za neuspjehom pa su rekli neka onaj "mali" iz Umaga proba nešto napraviti. Moja preporuka da dođem na kormilo reprezentacije je bio moj rad u Novigradu, Umagu, da sam jednu rukometno egzotičnu reprezentaciju Italije odveo na svjetsko prvenstvo i ravnopravno igrao sa "pravim" rukometnim reprezentacijama.

- Treneri se trebaju stvarati tim putem, da vide kako je teško doći do vrha. Sjećam se prof. Gabrijelića kod kojeg sam polagao metodiku sportskog treninga i jednog predavanja o planu i programu pripreme za natjecateljsku sezonu, dakle pripremni period. Javio se jedan od trenera koji je prisustvovao i rekao: "Profesore, ja vodim jednu malu momčad koja se natječe u najnižem rangu, imam samo 3 treninga tjedno, dajte meni ideju kako ću ja." Profesor je odgovorio: "Ja vas uopće ne smatram sportašem, jer ja sa 70 godina treniram 4 puta, a vi samo 3 puta. Ali s druge strane, vi morate biti presretan trener, jer samo onaj trener koji počinje raditi s mladima i u lošim uvjetima može najviše profitirati ali samo ako je zaista ušao i posvetio se sa strašću tom pozivu."

- Lako je odmah na početku trenerske karijere početi voditi vrhunski klub. Završiš igračku karijeru, objesiš "kopačke o klin" i odmah želiš živjeti lagodno, po imidžu a ne integritetu. Želiš slavu, sebeljublje. Preuzeti vrhunski klub odmah, dobiti vrhunski novac, vrhunske igrače. Kondicijski trener će mi pripremiti ekipu, a po sjećanju 3-2-1, 6-0... udarit ću taktiku.

- To je najveća zabluda. Biti trener je iznimno zahtjevan posao, jedino on (nikakav manager) ima ideju i viziju. Viziju koja mu je cilj i ideju kako doći do cilja. To može samo trener, stoga je trener prvi čovjek sustava.  

Kako doći do idealne momčadi, vrhunskog tima? Kako raditi sa djecom?

- U Bibliji za managere postoji jedna možda i najjača poruka. SVE JE VAŽNO, no najvažnija je točna i precizna selekcija. Ona je okrutna i radi se bez milosti. Naći dominantan kriterij, kognitivne i konativne sposobnosti, profil igrača, antopometrijske osobine, motoričke sposobnosti, psihološke kvalitete. Mora postojati sustav.

- Što se tiče rada sa djecom, mora se odrediti program rada po kojem ćemo raditi u određenim dobnim skupinama. Točno se mora znati tko, kada i s kim što radi, naći najbolju metodsku formu. Rukomet je misaona igra, treba dopustiti djeci da se igraju ali usporedo ih učiti da razmišljaju. Naučiti ih vidjeti, odlučiti i djelovati.

- Budućnost rukometa se mora predvidjeti, znati kako će se razvijati i na tom viđenju danas moramo djelovati i učiti igrače onome što ih tek čeka. Snagom uma i vještinom protiv mišića. Moć uma je "brža" od brzine. Um je razum i pamćenje te racionalno i subjektivno stanje. To je mentalno tijelo koje također treba razvijati i trenirati.

- Sukladno tome u radu s mladima treba unijeti jedan novi misaoni proces s kojim se dolazi do riješenja i ideja i to sve kroz kreativnost. Biti mentalno jak znači razliku između poraza i pobjede. Henry Ford (američki inovator i biznismen) je rekao da ne postoji osoba koja ne može napraviti nešto više nego što misli da može napraviti. Dr. Ranko Rajović je na pitanje "kako naučiti djecu da misle" odgovorio: "Zakoturajte im klikere u glavi."  

- Djeca od 8-10 godina mogu fantastično percipirati i razumjeti igru i zadatke. Današnja djeca su naprednija, treba im dati da rješavaju zadatke koji su primjereni za današnji svijet, koji je ubrzan.

- Današnji čovjek već kao dijete želi 3 stvari. Želi moć koju je Napoleon Bonaparte opisao kao veliku i strastvenu ljubavnicu za koju se borio, i kad ju je napokon osvojio, ne želi je dati nikome drugome. Zatim želi ljubav, roditeljsku, prijateljsku. Na kraju želi uspjeh. Treba dokučiti program koji ćemo ponuditi tom djetetu, koji je željan moći, ljubavi i uspjeha.

Razgovor koji je započeo rukometom odveo nas je u šire područje gdje smo se dotaknuli psihologije današnjeg čovjeka, društva u cjelini, interneta pa i politike.

- Čitajući razne portale, članke te komentare ispod istih današnje društvo nam pokazuje da caruje strah, tjeskoba, anksioznost, nezadovoljstvo, osvetoljubljivost, uglavnom negativne kritike ali bez potpisa. Što ti ljudi rade, imaju li oni posao, obitelj? Koliko vremena imaš da bi kritizirao nekoga kojeg uopće ne poznaješ i stvaraš mišljenje o njemu koje prikazuju mediji.

- Smatram da ljudi krivo koriste internet. Umjesto da ga koriste za širenje spoznaje, suradnju sa ljudima, da si olakšamo kontakt i izmjenu podataka, oni šire negativne stavove o životu i o sportu.

- Ne volim često educirati javno, biti general poslije bitke i dolaziti u sukob s javnošću no mnogi treneri ako ne i svi bili bi presretni da rade u u uvjetima u kojima sam ja radio i u kojima radim. Mislim na uvjete koje sam imao u Italiji, Zagrebu, reprezentaciji i ovdje u Skopju.

- No ipak, uvijek ću biti na neki način nezadovoljan i ne mogu razumjeti kad se ističu, hvale i prikazuju kao uspješni ljudi oni koji ne rade svoj posao onako kako treba. To je isticanje i prihvaćanje nerada i nesposobnosti. Primjer su današnji političari kako naši tako i strani, koji sve lijepo pričaju. Skoro svaki govor koji čujem je fantastičan primjer prozaične ideologije 19. stoljeća koja je glupost, to je klasični populizam.

- Daju nam lažnu nadu i govore ono što svako siromašno ljudsko uho želi čuti. Mi ih onda biramo, reagiramo emotivno, dajemo im glasove, od svih obećanja na kraju ne bude ništa i sve se vrti u krug, od izbora do izbora.

Gospodine Červar, zahvaljujemo na gostoprimstvu i razgovoru za portal Mago di Umago te Vam želimo uspjeh u daljnjem radu.

- Hvala i vama te pozdrav svim čitateljima portala.

 

foto: Mago di Umago

OGLAS