OGLAS

Faceboook Tweeter RSS

Malim koracima do zvijezda...

07.08.2016.

Autori: Alen Tomaš / Christian Brozović

Rukomet, ali i sport općenito često piše neke zanimljive priče kojima sportaši teže. U našem slučaju napisana je bajka. Nije to ni olimpijska medalja niti smo se okitili svjetskim naslovom iako ne znači da nećemo, ali i u našoj priči itekako ima mjesta za sličan osmijeh, sreću, suze radosnice i nagomilani ogromni ponos te srce koje je veće od Učke. Doći do cilja koji si zacrtao kao nit vodilju prije podosta godina, čini te ispunjenim trenerom, sportskim djelatnikom, a na kraju krajeva i čovjekom. 

Muški rukometni klub Kozala iz Rijeke je i prije ove generacije imala velikih uspjeha na nacionalnoj rukometnoj sceni. Iako „mali“ i u ozbiljnom seniorskom rukometu nekima zanemarivi, naši su „klinci“ često nosili odličja sa raznoraznih državnih natjecanja ali i inozemnih turnira. Pamte se i odlične generacije igrača, a neki od njih su kasnije postali i reprezentativci i igrači u ponajboljim ligama Europe. Posljednja velika generacija je prije dva mjeseca završila svoj kadetski staž i to na kakav način.

Prije podosta godina, dok su ti dečki još sa spužvenom loptom trčkarali po dvorani osnovne škole „Kozala“ pod budnom paskom njihovog trenera Miljenka Turkalja, vidjelo se da to nije samo „jedna od“ ekipa koja će proći kroz klub te iza kojih će ostati samo fotografija na zidu peharima okićenih klupskih prostorija. Kako to obično biva, prelaskom u veliki rukomet, momčad je počela dobivati ozbiljnije konture te su prirodnom selekcijom određeni igrači odustajali od samog rukometa ali ne i od sporta. Spriječen poslovnim obavezama,  trener Turkalj  ovu  generaciju predaje  u ruke trenera Alena Tomaša. Dolaskom trenera dolazi i nekoliko igrača te se rukometna križaljka počinje slagati prema viziji novog trenera i suradnika.

Sa velikim rukometom i obaveze tih malih sportaša postaju sve ozbiljnije, a uloga roditelja važnija od pukog vriskanja i deranja po malim dvoranama za mini-rukomet. Odrastanjem ove generacije dolazi do sve većeg broja rukometaša koji su htjeli biti dio ekipe sa sjajnim predispozicijama za velike stvari. Počeli su se nuditi igrači iz okolnih klubova koji su bili nezadovoljni statusom u svojim momčadima, a mi smo upravo u tome vidjeli priliku. Svim tim nadarenim mladim rukometašima treba dati prostora da „dišu“, da igraju i da uživaju u svakom treningu, a posebice nadmetanju. Završnica prvenstva Hrvatske za mlađe kadete igrana u Poreču je pokazala i dokazala da smo na tragu nečeg velikog i da je iza nas već tada bio jedan sistematični rad koji vodi do dva cilja. Osvojen je naslov prvaka države pobjedom nad nedodirljivim PPD-om koji je tada praktički predstavljao reprezentaciju dječaka rođenih 1998. i mlađe.  Tu se rodila priča. Mlađe kadetska titula je klubu donijela veliku radost i sreću. Mala sredina, klub iz riječkog kvarta slavi naslov. Sada možemo sanjati puno veće stvari. 

Znali smo da se sada fokus riječkog ali i hrvatskog rukometa okreće prema nama. Rad našega kluba i generacije 98. se odjednom našao pod povećalom  i svako je htio zaviriti u dvoranu „Dinko Lukarić“ da vidi kako to mi stvaramo taj uspjeh. Trenerova izjava da više nismo "lovci" već da smo“ lovina“ dovoljno govori o visoko postavljenoj ljestvici i pripremanju ekipe za nastavak.

Kako to biva u našemu klubu, okosnicu seniorske momčadi često čine igrači od 17 ili 18 godina koji se moraju nositi sa svim nedaćama u 1.HRL koja često mnogim mladim igračima dođe prebrzo i nenadano. Kako je potražnja za seniorima našega kluba bila ogromna, ubrzo je došlo do osipanja momčadi i odlaska u veće i jače sredine, premierligaške klubove. Ne može i ne smije nitko zabraniti tim mladim rukometašima bolji razvoj, kvalitetnije uvijete i eventualnu zaradu.

Naši su, sada već kadeti nenadano upali u žrvanj seniorskog rukometa bez da su im ozbiljno počele rasti dlake na bradi. Valjalo je pomoći seniorskoj momčadi u teškoj borbi za prvoligaški status, a istovremeno su se odrađivale utakmice vlastitog uzrasta, onog kadetskog. Bila je to škola, pokazat će se, možda i potrebna kako bi se došlo do cilja. Odnosno dva cilja. Plan trenera i vodstva je jedinstven – zacrtan na početku sezone – napasti vrh prvenstva i napraviti nešto veliko.

U posljednju godinu kadetskog staža ulazi sada već isprofilirana momčad koja iz tjedna u tjedan juri na dva kolosjeka. Uz veliku pomoć roditelja čija uloga više nije samo ona navijačka već i logistička, klub uspijeva manevrirati između jake i izjednačene 1.HRL i nimalo slabije kadetske rukometne lige. Uz srdačnu pomoć mnogih ljudi iz kluba i oko kluba, putovali smo po „Lijepoj našoj“ na dvije, a ponekad i na tri „fronte“. Spavali u kombijima, po autocestama i bespućima predivne nam zemlje kako bi u jednom vikendu odigrali čak tri lige diljem države. Bespogovorno uz pomoć nekolicine seniora koji nisu puno stariji, dečki iz generacije 98. su odrađivali svaku zadaću i stremili ka cilju. Znali su i oni da se bez zajedništva, bez sportske kulture i međusobnog uvažavanja ne može doći do cilja. Dva cilja.

Pred nama je bila završnica prvenstva hrvatske za Kadete, zadnje natjecanje na kojem će ova momčad satkana od fantastičnih pojedinaca moći pokazati kako se igra i bori za svoj klub i taj grb na dresu. Potrudili smo se zaista jako. Okupili smo ljude oko sebe koji su nam prenosili pozitivu i koji su nam pružili komfor domaće atmosfere. Prijatelji iz Umaga ponudili su nam uvjete dostojne reprezentacije i ovim putem još jednom im hvala. Ostalo je povijest. Ta finalna utakmica koja je bila jedna od dva cilja je ostvarenje svih želja i nadanja ove generacije još od te spužvene lopte osnovne škole na Kozali. Pred prepunom dvoranom u Umagu, u savršenoj kulisi igrati protiv velikog PPD-a je kruna svih nas, našega kluba i njih – igrača. Srce ti zaigra kada igraš pred cijelom hrvatskom rukometnom scenom, kada ime našega kluba grmi tom dvoranom, a tek pogled na 200 pristiglih navijača našega kluba tjera suze na oči. Nakon dogovora sa trenerom i postavljene taktike dečki su nas molili da ostanu sami u svlačionici prije utakmice. Kasnije smo saznali da su zagrljeni plakali jer su znali da je ovo posljednjih 50 minuta kojih igraju zajedno, da dijele istu svlačionicu. Od sutra su seniori. 

I tada smo shvatili da naši protivnici nemaju šanse u utakmici koja je nama značila ipak nešto više. Ostvarenje dva cilja koja smo zacrtali. Da plasiramo naš klub na hrvatski tron i igramo finale pred cijelom hrvatskom, te da napravimo i školujemo što više kvalitetnih sportaša i rukometaša koji će slavu našega kluba pronijeti diljem Hrvatske ali i Europe. 

Došli smo do cilja, podignuli smo pehar dvije godine nakon onog mlađe kadetskog. Motivacija, sportska disciplina i srce kakvo ima MRK Kozala može učiniti jako puno. Treneri i logistika su učinili sve kako bi se ti mladi sportaši osjećali kao da su olimpijski prvaci, jer za nas je ovaj naslov prvaka Hrvatske upravo to, ZLATNA OLIMPIJSKA MEDALJA.

Mnogi igrači iz ove sjajne generacije će se nastaviti razvijati u seniorskom sastavu MRK Kozale i u sezoni 2016/2017. Nažalost po našu momčad, ali na sreću svih nas, boje i dresove Kozale više neće nositi oni koji su se najviše iskazali. 

Međutim, mi moramo nastaviti dalje stvarati i raditi. Pred nama je još puno izazova, novih rukometnih nada i mnogo medalja. Korak po korak, došli smo do jednoga cilja, a sada krećemo u ostvarivanje novih. Sumnjali su u nas, ali mi smo uspjeli. Uspjet ćemo ponovno! DO VRHA ZAJEDNO!!!

 

 foto: MRK Kozala

 

 

OGLAS