OGLAS

Faceboook Tweeter RSS

"Nije u šoldima sve"

29.11.2017.

Autor: Arijan Udovičić, rukometaš i student novinarstva

Prije otprilike dva tjedna gledao sam utakmicu treće runde kvalifikacija za ženski EHF kup između RK Podravke Vegete i danskog Viborga a već sljedeći dan redovno kolo muške EHF Champions League između PPD Zagreba i Barcelone. Obje utakmice nisu imale nikakav rezultatski značaj jer je Podravka izgubila u Danskoj 15 razlike a PPD Zagreb jednostavno nije konkurentan u LP.

Znao sam da su utakmice rezultatski nebitne ali sam ipak otišao pogledati jer sam fanatik i obožavam ovaj sport. Uz to, svakom istinskom ljubitelju nezamislivo je propustiti priliku da uživo gleda "gigante" muškog i ženskog rukometa.

Ono što sam primijetio na tim utakmicama je nešto za što sam mislio da mi nikad neće okupirati pažnju više od onoga na terenu…

Prije svega morate znati da su muški i ženski rukomet isti samo po pravilima i po terenu na kojem se igra, jer to su apsolutno dva svijeta različita. Po meni je to sasvim prirodno, pripadnice ljepšeg spola uglavnom (čast iznimkama) nisu u "mogućnosti" biti npr. fizički pripremljeni na nivou muškaraca.

Ipak u svim tim različitostima postoji nešto što mora biti identično da bi mogli pričati o uspjehu. To je ni manje ni više nego jedna riječ – sustav.

Naravno da u klubovima kao što su Viborg i Barcelona većinu toga diktira novac i ulaganja ali ipak, neke stvari su kod njih uređenije samo zbog manjka egoizma i zato što kod njih ne postoji tzv. pojam "figa u džepu".

Nezamislivo mi je da najveći ženski rukometni klub u Hrvatskoj na domaćoj utakmici nema cijeli stručni stožer, 4 osobe na klupi, nego samo 3, dok na drugoj strani delegat susreta više puta ide upozoravati dansku klupu da samo jedna osoba smije stajati (ovo bi moglo također u prošlu kolumnu glupih pravila).

Konstantno su se Danci dogovarali i razgovarali, na ploči crta jedan pa za dva napada crta drugi pa opet prvi... Oni si nisu konkurencija već su tim, zajedno dogovaraju i slažu taktiku kako tijekom utakmice tako, vjerujem i na treningu. Druga strana ima fizioterapeuta i trenera golmana na svojoj klupi.

Slična stvar i u četvrtak na utakmici PPD-a i Barcelone. PPD nakratko hvata kakav takav priključak, kreće euforija i navijanje u dvorani i stvari su se što se Barcelone tiče vrlo lako mogle izmaknuti kontroli. U tim trenucima, jedna od ikona trenerskog posla Xavi Pasqual sjeda pored svog pomoćnika i onako filmski rukom prekrije usta i sljedeća tri napada njih dvojica razgovaraju. Slijedi time out i dvije taktičke promjene koju su utakmicu opet vratili u realno stanje.

PPD ipak ima pomoćnog trenera koji tu i tamo vikne "ajmo, ajmo" i pazi da igrači ne naprave krivu izmjenu .

Da se Podravka i PPD ne bi osjetili uvrijeđeni ovim mojim osvrtom može ih utješiti činjenica da je takva situacija na cijelom našem području pa čak i u nacionalnim vrstama tako da nisu ni po čemu posebni.

U modernom rukometu nemoguće je biti stručnjak za sve segmente igre i pripreme igrača (mentalno i fizički) i mora se stvoriti tim ljudi koji znaju svoje zadaće. Trenerova, koji snosi najveću odgovornost je ona zadnja, hijerarhija se mora znati.

Naravno da je s ovakvim stanjem u državi gotovo pa nemoguće stvoriti takve timove u klubovima Premijer lige no isto tako smatram da bi barem klubovi kao što su PPD i Podravka trebali imati takvu hijerarhiju i vjerujem da bi to nedvojbeno donijelo, ako ništa drugo, razvitku mladih igrača (pod tim mislim da bi ga stručna osoba pripremala fizički, druga mentalno a treća pak taktički).

Nikako mi iz glave ne ide ona "dva para očiju vide bolje od jednog ili dvije glave znaju više od jedne".

Švedska je godinama imala dva trenera (Olsson i Lindgren, legendarni Benga boys) koji su otvoreno surađivali na klupi njihove nacionalne vrste i postavili temelje za ovo što će Švedska pokazati u Hrvatskoj na Europskom prvenstvu. Isti taj Staffan Olsson sada surađuje sa Serdarušićem u PSG-u.

Nakon što je Onesta "izučio zanat" Dinart-u sada Francuska ima službeno registrirana dva izbornika, Didiera Dinarta i Guilleama Gilla.

Koliko mi tek legendi imamo? Netko tko ne prati rukomet zna ih minimalno desetoricu nabrojati. Kako možemo dopustiti da recimo jedan Patrik Ćavar komentira tenis i da mu je najbliži doticaj s rukometom onda kada bude pozvan na RTL kao stručni komentator? Ivano Balić? Tužno.

Primjera je zabrinjavajuće puno, a ja ipak mislim da tu ima nešto više od samog nedostatka sredstava, i to nešto u nama Balkancima koji ne damo da nam se itko petlja u "ono što mi znamo najbolje" a to je uglavnom sve, pa su tako vrlo rijetki slučajevi da nam nacionalne vrste (što u svijetu nije nikakva novost) vodi stranac jer naravno, tko to nešto zna više od nas samih.

Uvijek mislimo da će taj netko sa strane doći i sve razje***i a takvim pristupom upravo to godinama radimo sami sebi što se u konačnici vidi i na rezultatima.

 

Foto: sport24.lefigaro.fr

OGLAS