OGLAS

Faceboook Tweeter RSS

Tjelesna aktivnost kod djece

09.08.2016.

Autor: Rino Podreka

Kada govorimo o tjelesnoj aktivnosti logika nam nalaže da počnemo od one skupine koja je najaktivnija – djece (fokusirat ćemo se na djecu predškolske dobi 3-6 godina).

Djeca predškolske dobi prolaze kroz burne promjene vezane za rast i razvoj, kako fizički tako i mentalni. U tome tjelesna aktivnost igra veliku ulogu, jer ona, osim što utječe na pravilan razvoj tijela i mozga, omogućuje djeci da se zabave, daje im osjećaj slobode i pripadanja, te pomaže djetetu da se samoaktualizira.

Tjelesne i športske aktivnosti djece predškolske i rane školske dobi možemo podijeliti na nekoliko dobnih skupina: najmlađa, koja obuhvaća djecu do 3 godine, mlađa, koja obuhvaća djecu od 3 do 4 godine, srednja, koja obuhvaća djecu od 4 do 5 godina i starija, onu od 6 do 7 godina. Ono što je bitno napomenuti jest to da svaka dobna skupina djece zahtjeva specifičan pristup prilikom provedbe tjelesne aktivnosti.

Nadalje, od rođenja sve do kraja puberteta (do odprilike 20-te godine) dijete raste, što je činjenica koju moramo uvijek imati na umu prilikom rada s djecom. Za vrijeme rasta ono prolazi kroz faze tzv. „sporijeg i ubrzanog rasta“, tu se radi o dva razdoblja bržeg rasta: od rođenja do šeste godine te razdoblje puberteta, i dva razdoblja sporijeg rasta, od šeste godne do puberteta i period nakon puberteta.

U fazama sporijeg rasta najbolje je vrijeme za razvoj većine motoričkih sposobnosti. Predškolsko dijete raste ravnomjerno u dobi od 3 do 5 godina tako da godišnje dobiva 2-2.5 kg na težini i 6 cm na visini. Masno tkivo se sve više gubi te dijete postaje vitkije. Rast djeteta nakon pete godine je relativno stalan, svake godine poraste u prosjeku 6 cm i dobiva na težini od 3 do 3.5 kg. Do polaska u školu prosječna težina normalne djece je 20-22 kg, a njihova visina 115-120 cm.  

Također treba imati na umu anatomske i fiziološke osobine djeteta. Dječije se kosti znatno razlikuju od kostiju odrasle osobe – njihovo koštano tkivo sadrži više vode, a manje čvrste tvari – s vremenom ono postaje čvršće taloženjem mineralnih soli. Mišići djeteta, za razliku od onih odrasle osobe, sporije se razvijaju – mišićna su vlakna tanja, sadrže dosta vode i manje bjelančevina. Tetive i ligamenti također su slabije razvijeni, zato djete nije sposobno izdržati velika naprezanja. 

Kod djece predškolske dobi razvijaju se osnovne motoričke sposobnosti: koordinacija, ravnoteža, opća preciznost, opća snaga, opća izdržljivost, fleksibilnost i brzina reakcije (na zvučne i vizualne podražaje). Aktivnosti koje se treba provoditi s njima su utilitarna kretanja tj. prirodni oblici kretanja; puzanje, hodanje, trčanje, skakanje, provlačenje, penjanje, guranje, potezanje, potiskivanje, bacanje, hvatanje, dizanje, nošenje, kotrljanje i kolutanje , te poligoni, igre lovice, pojednostavljene sportske igre, razne vježbe/igre za razvoj motoričkih sposobnosti prema senzibilnim fazama i vježbe istezanja (dinamičkog i statičkog).

Kao primjer za djecu do tri godine; djecu treba poticati na osnovne oblike kretanja, puzanja, hodanja, trčanja, skakanja i dr., šetnje i boravak na svježem zraku, razne igre na otvorenom i u zatvorenom prostoru (igre u prirodi, kolutanje u vlastitom dnevnom boravku, dodavanje s jastucima, igračkama), škola plivanja, plesanje kao igra, tjelesno vježbanje u vrtiću, športska škola u vrtiću – razni oblici športskih aktivnosti, elementarne igre, štafete igrice i dr.).

Kod kreiranja programa vježbanja kroz igru za djecu predškolske dobi koristi se i Ayersov model senzorne integracije – svaka grupna seansa sastoji se od sedam aktivnosti.

Aktivnosti se odvijaju određenim slijedom, tako da prve aktivnosti djeluju na neurološke temelje djetetovih senzornih sustava, uključujući vestibularnu, taktilnu i proprioceptivnu obradu.

Zatim slijede vještine više razine ravnoteže i koordinacije oko-ruka. Na kraju, funkcionalne vještine završavaju ovaj niz tako da se djeca uključuju u ciljani zadatak fine motorike. Osim toga, svakom aktivnošću potiče se razvoj jezičnih, kognitivnih i socijalnih vještina.

Većina autora stručnih radova se slaže da bi trajanje vježbanja trebalo biti kraće (25 minuta kod mlađe djece, 30 minuta kod srednje te 35 minuta kod starije), izmjena intervala opterećenja i oporavka treba biti pravilna, a vježbe se vrše najčešće koristeći vlastitu težinu ili u suradnji s partnerom (djete bi trebalo biti približno iste visine i težine kao i njegov partner).

Budući da se djeca predškolske dobi brzo umaraju, ali se brzo i oporavljaju, treba im ostaviti na slobodan izbor da odustanu ako im vježbanje (igra) postane previše naporno, te da se vrate kada se ponovo osjećaju spremnima.

Možemo zaključiti da je tjelesna aktivnost kod djece predškolske dobi od izrazitog značenja, ona pomaže pri regulaciji tjelesne težine – budući da je prekomjerna tjelesna težina rastući problem među djecom u razvijenim zemljama, omogućuje pravilan razvoj te jača muskulaturu i koštani sustav, umanjuje poremećaje uzrokovane naglim rastom i pretjeranim sjedenjem (kao što je to na primjer skolioza ili lordoza), pomaže mentalni razvoj i koordinaciju pokreta, pruža djetetu priliku za socijalizacijom, razvija samopoštovanje i zadovoljava potrebu za samoaktualizacijom.

U konačnici, tjelesna aktivnost vitalna je za pravilan razvoj djeteta. 

 

 foto: Mago di Umago

 

OGLAS